Radno angažovanje, stručne obuke i uslovni otpust: da li deluju?

Uslovni otpust je krivičnopravni institut kod koga je posebno naglašena penološka komponenta. Komparativno posmatrano, njegov značaj se u savremenim sistemima ne dovodi u pitanje, pri čemu se poslednjih godina posebno naglašava potreba za određivanjem zaštitnog nadzora, koji bi trebalo da pomogne uslovno otpuštenom licu da se lakše adaptira na život izvan zatvora. Primena uslovnog otpusta, ali i sadržina nadzora, pre svega su povezani sa (ne)uspehom u primeni tretmana tokom izdržavanja kazne zatvora.

Šta deluje?

Adekvatno postupanje sa osuđenim licem, odnosno tretman koji je prilagođen osuđenikovim potrebama, predstavlja imperativ na putu ka smanjenju povrata, pri čemu se i takvo postupanje dovodi u pitanje, najčešće kroz opravdanje da „Ništa ne deluje“ (e. Nothing works) koje se poslednjih godina dopunjuje pitanjem „Šta deluje?“ (e. What works). Pomenuti uslovni otpust predstavlja jak motivacioni faktor za prihvatanje programa postupanja tokom izdržavanja kazne zatvora, budući da se osuđenom licu predočava da uspeh u primeni tretmana vodi (mogućem) ranijem otpustu iz ustanove, u zavisnosti od modela uslovnog otpuštanja.

Uslovi za uslovni otpust

Iako je u Republici Srbiji predviđen kako mandatorni, tako i fakultativni uslovni otpust (uz napomenu da za određena krivična dela ne postoji mogućnost primene uslovnog otpusta) u praksi se sve svodi na drugi oblik. Svoju odluku, sud donosi na osnovu Izveštaja o vladanju i ponašanju osuđenog lica, koji sačinjava ustanova u kojoj osuđeno lice izdržava kaznu zatvora, a koji se sastoji od svih segmenata tretmana koji ukazuju na to da li je opravdano primeniti uslovni otpust.

Profesionalne obuke za osuđena lica

Jedan od najvažnijih segmenata tretmana, jeste radno angažovanje, koje se poslednjih godina sve češće dopunjuje specijalizovanim obukama za određena, obično deficitarna zanimanja na tržištu rada, sa ciljem da osuđeno lice stekne radne navike i sposobnosti koje mu mogu biti od pomoći pri otpustu iz ustanove, u smislu zaposlenja, odnosno adekvatnog postpenalnog prihvata. Tokom izdržavanja kazne, predstavljaju najčešći osnov za dodeljivanje proširenih prava i pogodnosti, ali i u oceni ostvarenosti uslova za primenu uslovnog otpusta.

Recidiv

Poslednjih desetak godina, specijalizovane obuke u zatvorskom sistemu Republike Srbije su se ustalile kao neizbežan segment tretmana, koji nažalost nije dostupan svim osuđenim licima jer su kapaciteti za sprovođenje obuka ograničeni i obično su finansirani od međunarodnih organizacija. Međutim, ono što donekle zabrinjava, jeste činjenica da ovakvi projekti još uvek nisu dali adekvatne rezultate u pogledu smanjenja povrata osuđenih lica, budući da istraživanja pokazuju da nema suštinske razlike u recidivu između lica koja su uspešno završili program obuke i onih koja nisu pohađala ovakav tip obuka.

Da li su sistemi podrške opravdani?

Može se postaviti pitanje da li onda radno angažovanje i programi obuke imaju svrhu, odnosno „Da li deluju“? Na ovo pitanje treba dati potvrdan odgovor, ali uz napomenu da oni sami po sebi nisu dovoljni, kao što ni u ostalom ni primena uslovnog otpusta ne mora nužno voditi smanjenju recidiva. U oba slučaja, ono što nedostaje, to je adekvatan postpenalni prihvat osuđenih lica, uključujući i samu pripremu za otpust koja bi po pravilu trebalo da otpočne u periodu od tri do šest meseci pre isteka kazne. Pored podrške porodice i prijatelja, podjednako je važna podrška sistema, ne samo u vidu jednokratne finansijske pomoći, već i u pogledu pronalaska posla koji bi bivšem osuđeniku bio izvor stalnih prihoda. Postpenalni prihvat predstavlja najslabiju kariku u našem sistemu. Ipak, treba imati u vidu da i u onim krivičnopravnim sistemima kod kojih je dobro postavljen sistem podrške, ponekad „Ništa ne deluje“.

Nikola Vujičić